“Erinnerung ist eine Form der Begegnung.” Khalil Gibran, Sämtliche Werke
“Sjećanje je jedan oblik susreta.” Khalil Gibran, Preteča i druga djela
Moja poštovana generacijo maturanata našega IV G, poštovana profesorice Ivanišević, poštovani profesore Prijiću!
Nemojte mi zamirit, ča ću mišat spliski i čakavštinu. Ja san s vrimenon posta i globalan i selo i jedan mali, svestrani čovik. Ka Kinderjaje. Tri u jednome. Ovi ovdi bi rekli „multi-kulti, akceptiran i integriran“. Tili bi oni! A ja se ne dan. Hajdukovac. Tovar bija i osta. Ka i bičikleta – ča jednon naučiš, to više ne zaboraviš. Digod iden, još uvik znan, odakle san doša. Tako mi je ostala i naša rič, sačuvana u nekon kantunu ove moje tvrde bodulske glave. Dali su švabe i ingleži sve od sebe, al‘ mi hrvatine smo žilavi, ne damo se. I tako i dalje govorin na svon jeziku. Tu i tamo i sam sa sobon, ali bolje i tako, nego ga zaboravit. Na žalost, niman ovdi novije hrvatske riječnike, pa se nemojte jidit, ako falijen, i ako mi tu i tamo izleti koja rič iz početka 90-ih. Bolje i tako, nego da Van pišen po deutsch. Oli mislite da je lako, sve ove 4 goropadne zviri od jezika, koje govorin i pišen, pripitomit? E, nije! Još se i dan-danas sam sebi čudin, da nisan posta šizofren. Ali drugi jesu, oni oko mene ;-)
E, sad mi je nekako milo, da ne sidin s Vama ;-) Zalud Ante Jonić, upravna, matura i studij ;-) Ja san Van, lipi moji, oša u bolničare. Biće da i ne znate, a i kako…? Eto, došlo na red i ono tužnije poglavlje mojega života…
Ne triban se branit, nikome i od nikoga. Mirna savist zlata vridi. Zato san i tija jedno otvoreno pismo. Istina i bit čovik, ono, čemu su nas i naši dobri, stari profešuri tili naučit. Pokuša san posli vojske, istinito pokuša, pravo. Uspija san izgurat po godine i onda me je smantalo. Smantala ;-)
Gospodin Prijić se možda više ne sića one presudne maturalne večeri u Marjanu. Malo je falilo, a da ja tu večer uopće nisan doša. Niko to nije zna, možda jedino on… Moj vlastiti otac, moj korčulanski ćaća, nije mi tija za dišpet dat koji dinar za novo odijelo. Ta večer me još i danas siti na Pepeljugu. U biti nisan ima ništa, a na kraju, uz malo mašte i jednu dobru dosjetku, dobija san sve. Bog je skrojija. Virujte mi, mislin da te večeri nije bilo sritnijeg maturanta od mene u Marjana! Mornarska odora i lakirane postole gospodina admirala. A, snađi se sine… Da su mi još one moje dvi male mogle tu večer doć, propuva bi još i prije ;-) Jedino je stari lisac od Prijića sve kužnija. A plaka san tu večer, ka i danas, kad mi se gospođa Baričević javila. Malo od sriće i još malo više od malinkonije. Falila mi je Mirela. Falila mi je i moja Riječanka u pričuvi. Falile su mi oba dvi, puno više nego novo odijelo. I tako, tiho plačuć… Vidija mene lisac… I znate šta mi je reka? E, ako je to zaboravija, neka. Ja nisan ;-) Nikad. Reka mi je „Andrej, ti ćeš u tvon životu imat još puno lijepih cura.“ Evala, profesore, kako ste bili u pravu! To su trenuci jednog života, prave riči, koje ponekad, do svoje smrti, duša, srce i čovik više ne mogu zaboravit! A zašto? Zato, jer san zbog jedne kasnije lipotice, dobija sve ono, ča danas iman. Jubav i sriću! Skužajte mi, za ovo, ča ću sad napisat, ali tako ja mislin, tako je bilo, tako se dogodilo. Nije me niko, niti pegula, niti rat, otira u Deutschland, u Köln. Sam san tija ić. Trbuhom za srcem. Zbog jedne Bjonde. Zbog nje. Zbog jubavi. Nema tog fakulteta, nema tog rata, obitelji, nema ničeg jačeg na ovome svitu, od te jedne, male, slatke riči. I da još deset puta živin, učinija bi deset puta isto. Ka i moj ćaća, svima za dišpet ;-) To je jedina moja istina. Moje pravo. Od srca, iz dubine duše, s malo sriće i za ljubav. Pravo nije bilo za mene. Slutija san to. Slutija san nepravdu, neizvjesno sutra, tija san se maknit sa otoka, iz grada, u kojemu san se nakon mature sve više osjeća stranin, suženin… Falila mi je moja Bjonda. Maturalna večer u Marjana ponavljala se tako često…
Za odvjetnika nisan bija napravljen. Ljude moš zajebat (sorry!), ali srce ne. Politika? Ja san od malih nogu obožava Roka Prča i onu njegovu „Neću politiku u moju butigu“. Pametan čovik. Ka i moja obitelj. Bilo je važnijih stvari na svitu od politike. Preživit. Doživit. Zadnje dvi godine u Splitu pomaga san svojoj sestri. I svom malom, smrtno bolesnom netjaku, koji više nije moga niti hodat, potpuno nepokretnog voza san ga u školu, puste skaline nosa, gori-doli, samo da bi moga u skulu, samo da bi moga dalje učit, još koju godinu više sritno i u krugu njegovih školskih prijatelja doživit. Priko lita, doma, na Rabu – učija, volija… Pomaga didu na barci, kolina stara i želja, naslidit njegove stope, posal, mudrost… U te dvi godine posta san od jednog običnog mladića i sam pametan mali čovik. Vidija san, kako se svi za dicu muče, kako pate, kako se krvavo radi… Obitelj, mir, ljubav, život, rad i pamet. Najboji studij na svitu! Dovoljno dobar, da vidin, ča se sprema.
Tako san završija ovdi, prije nego je puklo. Tuga i žalost s jedne i srića i jubav s druge strane. O ratu neću puno… Napatili su se i moji. Oca su mi, iako starog, već penšjuna od oficira, zbog mene, jer su me tražili i nisu virovali, da san zbog cure iša ća, ni krivog ni dužnog, mrcvarili. Materinog fiću su nekoliko puta sa grafitima išarali… Vlastiti susidi! A zašto? Samo zato, jer joj je muž bija oficir i sesta udana za srbina. A brat, hrvat, mi je bija u Lici, na prvoj crti. Rodijak, dotur, hrvat, u Bosni na bojištu. U Slanome mi je papi tri kvarta njegove obitelji izginulo… Hrvati. I ipak su išarali. E, jadna zemljo moja, kad te za takve stvari u pravo vrime nitko nije pita… Ža‘ mi je, al‘ na kraju moran Van kazat – pravo i ljudskost, istina i pravda, danas su postali nešto sasvim drugo, od onoga, ča su nas škole, fakulteti i naši stari ka mlade ljude u ono vrime tili učit. Zna se. Šta je demokracija, pržuni za pridsidnike i udrit stinon, topon oli suzavcen onog, koji drugačije misli. I nije mi ža‘, da san oša. Glede toga… Nije ni ovdi puno bolje, ali je bolje. Mir je. Čovik je čovik, bez obzira na korijene, na izgled ili mišljenje. Zakon je zakon, poštuje se, na istinu i demokraciju ima svako pravo. Nije, da je sve dobro, ali temeljne vrijednosti se ovdi poštuju, bolje nego u nas. I ovako i onako sam europljanin, za dvi godine će te i Vi uvatit moj korak ;-) Samo toliko: da nisan bija pametan, da nisan svatija svoju, našu, skulu od života, ko zna, ča bi još od mene došlo.
Studij me nije tija (a ni ja njega ;-), sprema se rat, cura me smantala priko samo jednoga lita… I tako se sve skupilo. Oni gori, Baja veći i od Pape, valjda je tako tija. Na kraju skupija se i ja. Tri torbe, zaplakana mater, malo pameti, par maraka u žepu i jedno veliko, zaljubljeno srce. I tako je počela moja sadašnjica…
Početak je bija najgori. Tuđina, ne znaš jezik, ne poznaš nikoga. Osin svoje nove obitelji. Bilo mi je dobro došlo, da san prije, još na fakultetu, dva-tri puta bija kod nje, tako da san bar zna, di ću doć i ča me čeka. Prekrasni ljudi! Hrvati, vridni, dobi, gostoljubivi… Zna san in malu već godinama, prava lipotica… Al nisan zna, da je samo priko lita na Rabu. Srce ne pita, odakle si, koliko ostaješ i kakvi su ti planovi…
I tako, pomogli oni meni. Živija san s njima u stanu. Za prvo bez papira, par miseci kod njih, pa onda opet nazad, u moj Split. 250 pisama u dvi godine. 250 bokuna srca. Telefon, visoki računi, 16 sati putovanja, čežnja… I najstrpljivijemu jednom pukne film ;-) Nisan više moga! Hvala Bogu, moji su me razumili. Bilo je svakome teško, meni najgore. Ali nije bilo druge…
I znate ko mi je najviše pomoga? ;-))) Gospođa Stubnya. Moja omiljena profesorica Engleskog! Na svu sriću sitija san se nje, kad san pokuša preko sestre vadit papire za vizu. Ona mi ih je prevela i tako san uz njenu pomoć uspija (preko jedne debele veze u veleposlanstvu u Zagrebu) dobit moju prvu pravu vizu. Do tad, cilo vrime… Čitaj novine, gledaj televiziju, uči jezik, pitaj curu, kad nešto ne znaš… U 20. godini počinješ sasvim novi život! Da mi nije bilo nje i njezinih roditelja, ne znan šta bi od svega toga bilo. 1990. zna san samo “Ja” i “Nein”, danas mogu pisat libre na njemačkom ;-) A kamenja po putu… Mosori u malon…
Ovdi nema mature. To je bila moja prva stina. Sustav školovanja traje jednu godinu manje nego u hrvatskoj. Sada su ga prominili, za mene, onda, bila je to prava tlaka. Tili su mi na početku na papirima ovjerit samo osnovnu školu. Nisan se da! Na kraju je tvrda bodulska glava uspila progurat svoju volju. Baren nešto… No, upravni referent nije mi ovod vridija ništa. Niti san moga ovdi počet negdi u uredu radit, niti san moga dalje studirat… Zbog jedne, jedine godine! Nazadne švabe ;-) I tako, nije mi priostalo ništa drugog, nego počet ispočetka. Tija san radit, mora san radit. U to vrime je ovdi već bilo ka danas u hrvatskoj. Bez posla si niko i ništa. U početku san ima sriću. Budući svekar mi je ponudija posal kod njih, u restoranu, tako da san prvo vrime moga donekle bezbrižno vidit šta i kako dalje. Upoznava san svaku večer nove ljude, ulazija sa smješkom u “razgovore”, mava san rukama i nogama, kad nešto nisan zna reć, ali vridilo je… Tako san upozna jednoga, koji je vozija kamion za jednu tvrtku. Baustelle. Klasika naših gastarbajtera ;-) Ali za dobit radnu dozvolu, mora san se ženit ;-) I tako smo nas četvoro, u lito 1992., sa dvi torbe, jednin novin odijelon i jednon vjenčanicon na Rab. Skupili ono malo prijatelja i obitelji, šta smo mogli usrid rata skupit i tako san, prikladno, na svon sinjem moru, uplovija u bračne vode. Mirno, skromno, uz gitaru i ples. Dvi šetimane i onda nazad, u Deutschland. Nakon toga, 6 miseci san pliva. Manje-više iznad vode i u znoju lica svoga. Dobra zarada, ali svaki dan na drugom mistu, kemija, azbest, 100 metara na tornju od Bayera, po suncu i kiši… Tvrda kora kruva. A mora san, nije bilo druge. I nije me bilo sran. Tamo san u 6 miseci naučia savršeno jezik, sluša san ih, gleda kako rade, govorija s njima… Turci, holandeži, poljaci… Iz svih krajeva Europe i svi su morali, ka i ja, učit i govorit, jer je poslodavac bija njemac. I onda… Došla zima. I ja dobija otkaz. Jedini i najlipši otkaz u mom životu ;-) Kad si na dnu, dublje ne ide… I opet srića… Da nisan bija na bauštelama, ne bi ima ni mrvicu samopouzdanja. Stranac, bez posla, priko dvadeset godina… Ni “N” od ništa za švabe. Ili radiš ili si na skrbi. I tako mi se pružila prigoda, po drugi put, upoznat njemačku birokratiju. Puno gora od naše ;-) Puste dane san provodija u uredima… Viza za stalno, porezna uprava, centar za rad… I uvik još… Doć doma, jubit, ustrajat… Za dišpet ;-)
U ono vrime se još moglo malo i birat. Posla je bilo, za onoga ko je tija radit. Skrb nisan tija. Kamioni, nekome pomagat u uredu ka muška sekretarica, bolnica… I pametna glava… Uvik san mislija – di se neš prebit, di moš dugo radit, bez straja, sa dobron plaćon… Sritna vrimena…
Odlučija san se, ka pravi polupravnik, za bolnicu ;-) I danas san sritan, da san to učinija. Ovdi je medicina zakon. A likari zadnja rupa. Nemoj se jidit, Zdeslave ;-)
Ovdi je zbilja tako. Doturi zarađuju ne loše, ali se prebiju. Kad vidin, šta siročad ovdi sve mora radit, kako in oni iznad nji kljucaju po glavi… A smišno je to… Poglavica na mom odjelu zaradi samo 1000 EUR više od mene na misec, dobija je taj posal prije dvi godine i već dvi godine plače i tija bi iselit iz Njemačke, jer se guši u poslu. A ja…? Ja san ka guda na koritu ;-) 11 nas je na odjelu, ja sam među ženama. E, gospodine Prijiću, nemojte sada počet štucat ;-) Ali i za takve rajske stvari mora san se mučit. Nakon bauštele odlučija san ić u skulu. Za posal negdi u uredi bija san za švabe već staro… Ruzina ;-) I tako san se upalija za medicinu. Zdrav duh u zdravon tilu ;-) Tri godine medicinske, 31 učenika na početku, ja jedini stranac. Na kraju ih je palo 18, ja bija među sretnon trinaestoricon sa diplomon u žepu. Ponosna hrvatina-bolničar ;-) Vidija san svega u te tri godine! Jad i bijeda za ovu tako bogatu zemlju! Pacijenti su bili stoka, a vrime novac. Ima san ali opet sriću. Radili smo u 3 različite bolnice, jedna od njih je bila psihijatrija. Raj na zemlji ;-) Mirno, ima si vrimena za popričat s pacijentima, niko te nije tira prat, radit postelje, brisat vrčine, stalno gledat na uru. Ka naša fjaka – i to po cili božji dan ;-) U 3. godini san upa na odjel za narkomane. I zavolili me tamo. Nije bilo zalud. Vidi gore… Čovika moš zaje… Srce ne ;-) Vidili su, da se brinen za ljude, bija san jedan od mlađih, ima san mota za radit s tin ljudima. Diplomatski, mirno, nekad i sa južnjačkim temperamenton, glasno, odlučno. Tako je i tribalo s tin pacijentima. Sa dušon i srcen, ti ostaješ ti ili si izgubija. A šta da Van kažen… Lopovi, teški momci i cure. Ka kruv! Tvrda kora, a unutra meki. A pametni ljudi! Pravo i fakultet… E, njih ne moš prevest žedne preko vode ;-) 7 godina san bija na ton odjelu. Mislija san – moje najlipše godine u Njemačkoj. Privarija san se ;-) Bilo je dobro. Puno san naučija. Ponaosob o ljudima i ljudskosti. O stranama čovika, koje niko drugi ne vidi, osim ako ti oni sami ne puste, da in gledaš u dušu. I ka šta san reka… Teški ljudi, ali prave duše. Glazbenici, slikari, umitnici… A na igli. Znali su oni… Bez nas, bili bi krepavali. Tako je to. Čini se tvrdo, bahato, ali samo tako se da ovi đir opisat. Ovisnici, koji su ovisili o nama. O našoj ljudskosti, dobroti, o našim ljekovima, pomoći… I za ono, ča smo in dali, bili su nan zahvalni. Dva tako različita svita, a ipak slična. Velika stvar! Nisan naivan, znan dobro šta su droge, šta je kriminal. Čitan ja ovdi i naše novine. Svaki dan; Slobodnu, Jutarnji, Nacional… Ni ovdi nije puno drugačije. Vani, na ulici… Okrali bi i ovdi svoju mater za jedan piz, ali u bolnici su u tih nekoliko šetimana postajali ljudi. I kad nekoga od njih vidin vani, dođu bliže, ne biže, ne pokradu te. U jednoj, za mene još uvik stranoj zemlji, zovnu te imenom, pozdrave te, dadu ti ruku i kažu ti “Fala”. Je, tako je to, lipi moji…
Evo, već 13. godinu radin u psihijatriji. I bolje mi ne more bit! Odjel san prominija, tribala mi je nakon 7 godina druga arija. Ekipa se prominila, bolje je i bilo. Nakon nikog vrimena propuše te. Uvik isto nije uvik dobro. Ni ja više nisan mlad… Pacijenti, dapače, sve mlađi, sve luđi… Nove droge, ovdi i dica već puše i okine ih već sa 12-13 godina. Koma-pijančine, psihoze od trave… Više nije mirno, ka šta je bilo početkom stoljeća ;-) Srića je da san tamo upa… Jedina veća ludara u gradu, 500 kreveta, pravo šarenilo redikula ;-) Tako san osta u zgradi za ovisnike, samo san prominija kat i cure ;-) Sada radin još uvik sa drogašima, ali onima bez igle, onima, koji nisu još skroz ispalili. PTSP, borderline, depresija. I opet iman svoj mir. Mirni ljudi, mladež, ali i već stariji, brinu se sami o sebi, idu nakon terapije popodne doma, dođu opet, drugi dan… A ja… Sidin i pričan ;-) Radimo isključivo na računalima (svi dokumenti, svaka tableta, svaka terapija, unosi se umisto na kartu sada u računalo), kad nekome nešto triba, onda se dignen, napravin deset koraci i opet mogu sist. Upravni medicinski brat ;-) Je, fatiga me, jer još uvik radin sve tri smjene, ali dobro je. Mogu spavat, tilo se ne muči, radin više s glavon i s jezikon, nego s rukama i dračon ;-)
Na žalost, i radni dani, radni rasporedi, pišu se u računalima, 6 tjedana unaprid. Tako da ni ove godine ne moren doć. Nije lako. Fali mi puno toga. A, bože moj, zato san puno dobija. Putovnicu još iman, prezime san pokupija curi, sa svojon dobron vojon pravin i od sivih dana ovdi uvik malo sunca, smijen se svaki dan, iz dišpeta. I zarazin tako svakodnevno i ove moje medicinske cure. Ka u priči ;-) A kad mi dopi.di, skupin si dobru, novu topčinu od stakla i udaran… Sliju na sliju. Ili sidnen na bičikletu ili u eroplan ili vlak… Di te noge nose, samo da je slikavat. I onda o tome pišen. Pišen, dogod me prsti i ova luda glava slušaju, jer iman ča pisat, ča vidit. Ima puno lipoga u duši, ča oće izać, ča oće bit ne zaboravljeno, ča je dobro, bolje nego samo bit stranac, gledat na lovu i kako kapitalistički drugoga zaje…
Idu godine… A pamet još bogatija… Ima san sriću. Sritan san, još uvik. Nisan ni sanja, imat ovoliko sriće u životu! Nije po onoj “Od perača pijata do miljunaša”, ali ovo, ča danas iman, ne more mi niko platit. Miran posal, miran život, čista savist, svoj na svome. 21 godinu vani. I ne moran se bojat za sutra. Lipotica se je, na žalost, razvela, sada živin sa drugon hrvatskon lipoticon iz Linza ;-) Stan, 90 kvadrata, je moj, svojin trudon kupljen i otplaćen. 8 sati posal, muka ali dobro plaćena muka, 8 sati hobby i dom, 8 sati sna i snovi za slijedeće mirne i sritne godine. Vidija san ovu prekrasnu zemlju, vidija san svita, živin na vodi, gledan svaki dan najvišu katedralu u Europi, vidija san papu već triput, Boga i njegov dom vidin svaki dan, srce slušan bolje nego ikad. Dat i dobit. Pokloni, svaki dan – jedan mali Božić! Apropos Božić… A gušta! Jedini grad na svitu, koji priko adventa izloži, po cilon gradu – u izlozima od butiga, u tvrtkama, u crkvama, na trgovima, iz godine u godinu – 110 jaslica! Mali Isus, ja i Canon… Ljudi su otvoreni, topli, srdačni i jednostavni. Imaju nešto od dalmatinaca ;-) Vidija san i druge stvari ovdi, bija san nekoliko puta u Berlinu, na istoku, na sjeveru Njemačke… Nije tamo lipo ka ovdi ;-) Ali jednu stvar još uvik ne znan…
Za vratit se, teško je… Znan dobro, iako se priko dvadeset godina nismo vidili, kako je Vama. Kako se u nas teško živi, kako je s poslon, s kreditima, sa stanovima… I ovdi je recesija protutnjala, i mene je bilo straj. A da moram među dva straja i mira birat, izabra bi ove ovdi. Lakše je, kad imaš svoj mir, ljubav, mogućnosti, nekakvu malu sigurnost, jedno dobro sutra, kad svoj dani trud moš naplatit i za svoju muku biti sretan . Niman puno, a iman sve. Jubav i sriću. Ja san uvik sluša naše stare, naše profešure… Odore ne čine čovika. Ali znanje i trud ga čine! Kad srce šapće, kad pametni ljudi počnu pričat, ne moš se poklopit ušima ;-) I dobro je, da san na tin satovima pazija… Mislin, da mi je baš zbog toga danas ovako dobro. Dobro činit, za dobro dobit. Onda ti i za dobro sutra uvik nešto ostane ;-)
Eto, to je moja štorija za Vas. Kratko-duga, ali od srca. Osjećaj isti, ka i doć doma. Vidit ta draga lica, kako se smiju, kako zajedno slave, kako se zajedno sjećaju proteklih dana i godina. Pisanje je dobra stvar. Ka i priča, ka i govor, ka i jezik. Pomažu, da ne zaboraviš, da ono, ča je dobro, ostane u sjećanju. Ka i moj hobby. Pisanje, blog, internet, fotografija… Falija san već na samon početku… Triba san napisat da iman dva kinderjaja ;-)
I ove zadnje riči… Nije za virovat, ali i one imaju puno toga zajedno sa Vama i našin vremenima. Slije koje san od Zdravke dobija (Hvala!!!)… Isto od Canona ;-) Gospodin Prijić i klasična glazba. Dom, toplina, škola posli škole. Ploče od onda i opere od danas, koje, na sriću, mogu slušat i gledat diljem svita, u najboljin opernim kućama. Ono ča je dobro, ča je lipo, ča te dirne u srce, traje za vike vikova. Internet… Sića se Joca sigurno, koliko puta smo igrali na tenis, kako smo guštali uz muziku, kako smo volili plesat u Shakespearea… Danas, ovdi, iman 4 računala, servere za pisme i slije i jedan pametan telefon od Samsunga, sa kojin mogu i u kadi pisat lipe članke ;-) Tancat, pivat, slikavat i pričat, di me pukne. Za bit i ostat sritan. Gospodin Grgić i miseci u Nikšiću. I nakon obuke – bolnica. Šolić i košarka, koju i danas još volin pogledat i zaigrat. Kunac i učenje. Žarko, dugi, suvi Žarko… Sićaš se svih onih đireva na motoru? I dan-danas volin da mi vitar kroz (ono malo) kose puše… Pelava glava, al dva kotača su ostala. Bez motora ;-) Nisan zalud u psihijatriji… ;-) Volin svoju biciklicu ka i moju curicu ;-) A meni je draže bilo kupit novu kameru od tomobila. Sa bičikleton nima ni jednosmjerne, ni problema sa parkiranjem, sa klima uređajem… I još danas se moje medicinske cure trnu, kad me, usrid zime, po snigu, uznojenog i sa zavrnutin rukavima, ujutro, nasmijanog i razbuđenog vide. Al’ mogu zato uvik dobro jecat, da in je ladno, u podgrijanom sjedištu i da je benzina opet poskupila… Cure. Nikome muka, meni nauka… Je, profesore, niste ni Vi zalud učili pravo… Nije da se falin, ali samo prave lipotice uz mene… Prave duše od žena, od čovika, od ljudi. I to ovdi, u Njemačkoj. Ka i reprezentacija – na kantune i vatrene ;-) Najboji prijatelj mi je jedna žena. Na poslu me vole, ka da san in dite. Paze me, maze me… A i triba, pogotovo za posal, di je muško, ka bolničar, ionako ritka zvir. A triba tu i tamo opalit šakon o stol, triba reć, di batina stoji, nikad šoto voće, nikad sa lavljon rikon. Bilo kako bilo, bolju ekipu ne bi naša ni sa najjačon lampadinon! Psihijatrija je isto tvrdi kruv. Pacijenti teški. Teški za razumit, teško s njima radit. Kolegice… E… Jubav i nježnost jedne žene i matere – nema boljeg na svitu, ali ako maca uvik na lipe i muči, dok pantagane-pacijenti ćakulaju i kolo vode, imaš u roku od odma ne samo psihijatriju nego ovrh toga još i jaslice. Ja san njima ka Šjor Letrika – jedan, ali na pravon mistu u pravo vrime. Zapali, ali pusti tinjat, da ne plane. Miran, za mir na poslu, za miran život. A kad planen, jadna in majka ;-) Cure, cure… Moje mlađe i sad nešto starije… ;-)
Nima te pisme, koja bi Vas, lipotice, još lipše od Vaše lipote i dobrote mogla opivat! Kad bi moga (i smija ;-), izjubija bi svaku od Vas, maturantica! Za sve ono, ča ste mi dale, da danas iman! Tko me je tražija, za ovu obljetnicu? Tko mi je do 86. uz sva ona silna Cappuccina u Koteksa osvitlija dane u jednom, za mene, stranom gradu? Tko me je grija sa njegovin šalon u vlaku do Beograda? Čije usne san jubija one ladne zime? Čiji zeleni kaput, boje nade, me i dan-danas prati? I u najtežim, naoko beznadnin vremenima, daleko od doma, u neverama sudbine. Tko me je pratija, ka suvozač, tako često doma? I pustija u svoj vlastiti dom, na rivi? Koliko puta, kolike dane, večeri, smo zajedno điravali, po rivi, u Bobisa? Koga san nakon vojske tija ženit? Od koga san uvik prepisiva? Tko mi je pisa najlipša, najduža pisma u vojsci…? Tko me je naučija tako lipo, u taktu, i sa svin deset prstiju, tipkat? Tko mi je poklonija toliko latinskih mudrosti? Sa kojon “curon” san plesa prvi maturaln ples? A neću ni Vas poštedit, gospođo Ivanišević! ;-) Vi ste mi dali JEDINOGA asa u mom životu! I sritan, kakav san, odma drugi dan u jednoj novoj školi! A neka! Tribali ste! Da od onakvoga karonje, kakav san bija, jednon nešto dođe! Vi ste jedan od dvojice (zato još dragocjenijih) profesora mog ŽIVOTA (jedno- i dvosmisleno), za kojeg mi je pripala čast, ugostiti ga u svom domu. Bokun srca i doma, gdi god pođen, ko god ti u posjetu dođe… Još jedna od mojih razrednica, kojoj zahvaljujem tako puno! Skula od života… Za svakog od Vas, onda i sada nazočnih, znatiželjnih, mojih (su)uče(s)nika, štioca, prijatelja i učitelja iz najboljeg doba jednog mladog života – za sve to: jedno veliko HVALA!
Andrej
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći…
Tin Ujević
Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”,
već: “Ja sam u srcu Božjem.”
I nemojte misliti, da
puteve ljubavi možete usmjeriti,
jer ljubav,
ako joj se učinite vrijednim,
usmjerit će vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni.
Ali, ako volite, morate još i željeti,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao rijeka,
razigrana što pjeva svoj mili zvuk u noći.
Da spoznate bol prevelike nježnosti.
Da vas rani vlastita čežnja ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u osunčanoj zori, sa srcem krilatim i
uputite zahvalu za još jedan dan ljubavi;
Da počinete u posljepodnevnom satu
i razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se uvečer vratite domu sa hvalom,
i potom da usnite sa molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljeničkom na usnama…
Khalil Gibran



Ljepota! I sreća! Da te imam, moj Zeko! Suze mi liju, cijelo vrijeme, otkad sam počela čitati članak… Dva plava mora, koja se sa tvojim morima ulijevaju u jedan veliki, duboki i sretni ocean. Volimo te! Tvoji Maja i Pete! Drž’ se, dobri moj! AWG ;-) xxx
Ne, nee, neeeeneneneneee! It’s my life. Don’t you forget ;-) Volimo vas isto! Maulwurfn müde. Aber bald urlaubn, urlaubn ;-) Ruf dich später an. xxx ;-)
:) Uvik si ima veliko srce, slijedi ga i dalje Joca
Slušaj svoje srce i njegov kucajući jezik! Jer samo tvoje srce priča najlejpšim jezikom. Jedini jezik na svijetu bez riječi. Očito posve nečujan, a ipak, tako glasan. Jezik, koji ti govori, što moraš učiniti, da bi ostvario jedan san. Slušaj ga! Slijedi ga! I kada shvatiš njegov glas – kada naučiš svijet promatrati kroz oči u tvome srcu i osjećati ga sa cijelom svojom dušom i ljubavlju – začuti ćeš jednoga dana jedan novi glas. Glas istinite sreće. Kako ti priča. I kako se smije. Sa tobom i sa tvojim zvijezdanim snovima.
Andrej Montan
Höre auf dein Herz und seine pochende Sprache! Denn nur dein Herz spricht deutlich genug die schönste Sprache. Die einzige wortlose Sprache der Welt. Ganz still, fast stumm, und trotzdem – unüberhörbar. Sprache dessen, was du tun musst, um dir einen Traum zu erfüllen. Höre auf ihre Stimme! Folge ihr! Und wenn du sie verstanden hast – wenn du gelernt hast, die Welt durch die Augen deines Herzens zu betrachten, sie mit all deiner Seele und deiner ganzen Liebe zu fühlen – hörst du es irgendwann auch: Eine neue Stimme, die zu dir spricht. Die klangvolle Stimme des Glücks und ihr helles Lächeln. Das Lächeln der Sterne am Himmelszelt deiner Träume.
Andrej Montan
:) Svakako! Uvik! I još dalje! Iako nije veliko. Al u njemu još uvik ima mista ;-) Hvala, Joško! Moj stari prijatelju! Svako dobro!